Pomorac Rihard Riki Fencl iz Kotora ovih decembarskih dana po lijepom vremenu redovno izlazi na pontu ispred svoje kuće na obali Muo, nadomak Kotora. Sa obale zabacuje svoju udicu, stavlja mamac od hljeba omekšanog vodom i uglavnom lovi cipole. Zatekli smo ga kad je ulovio jednog cipola (vrsta koju u Boki zovu i „plaznik“ ili „zlatac”, zbog žute tufne iza škrga). Cipoli mu ovih dana idu od ruke, te je, kaže na Nikoljdan, 19. decembra, uhvatio devet kilograma i 700 grama cipola, u čemu vidi i mogući blagoslov zaštitnika ribara, pomoraca i djece.
-Čudi me da i cipola uopšte ima, jer u ovo doba godine nema ni njih. Da li su u pitanju vremenske prilike ili je nešto drugo u pitanju, ne znam... Vidim da cipoli trzaju i na ovo hladno, ali sunčano vrijeme, kaže Riki, vlasnik ribarske dozvole koju je kao sportski ribolovac platio 25 eura. Osim ribarenja udicom, ne bavi se drugim ribarskim tehnikama. On je 23 godine plovio svjetskim morima i okeanima, a kad bi bio kod kuće, uvijek bi, svaki put ribario. Sada ima 52 godine, u međuvremenu mu je i zdravlje popustilo, ali ljubav za ribolovom ga i dalje jednako drži. Sada obogaćen iskustvom, sa puno volje, Riki provodi vrijeme na obali.
-Meni ovo znači mnogo, to je moj bijeg od svih briga i problema, ventil koji me smiruje, a ujedno je i korist. Kad završim sa ribarenjem, ja sam potpuno smiren čovjek, kaže Rihard Njegova je majka je odavde, otac mu je bio Kotoranin, ali kad su se uzeli, bili su u Zemunu, gdje se i rodio. Doveli su ga kao tromjesečnu bebu u Kotor, gdje je zavolio more i ribolov.
- Počeo sam da ribarenjem kao dijete od tri godine hvatajući „mačkuljice“ „na karolu“, najprije sa mojom babom Rosom, a kasnije sam. Naučio sam da ribarim i uz starog ribara Iva (Antona) Nesmeckala. Bio je ribar par exelance, toliko pasioiniran, da ga je i srce izdalo u čamcu dok je vadio parangal, ima tome dvadeset i kusur godina. On je ribao na udicu, kao i ja. Danas ćete naći ribare sa mrežama svih vrsta i svim mogućim alatima, a kad bace udicu, ne zna niko ništa, a to je osnova za svaku vrstu ribolova. Ranije, dok je aktivno plovio, pošto je tada imao bolje uslove, išao je u ribolov vani, na otvoreno more: ompletni Donji Grbalj, Zagora, Žukovica, Krimovica, Trsteno, Mramorno, sve te pozicije.
-Išao sam uglavnom sam, ponekad i sa prijateljima, a najviše sam lovio zubatac, kernju, od divljači murina, gruj, poneka tabinja, mrkulja, sve vrste ribe iz vani. To su bili veći komadi. Najveći primjerak koji sam uhvatio bila je kernja od 14 kila i 800 grama. Više ne idem na otvoreno, nemam uslova, inače bih išao još. Ove godine sam ovdje sa ponte ulovio potpuno netipičnu ribu – vrsta šparida, mi je zovemo „fratar“ od 650 grama, što je za mene jedan od pokazatelja da je riblji fond u Boki kotorskoj ne ugrožen, nego da je istrijebljen, poručuje Rihard Riki Fencl. M.D.P.


Ribarski gen odumire

-Treba se roditi za ribanje, imati taj „ribarski gen“. Svako može ribati, ko ima štap, ili 100 metara najlona i onaj komad drveta na koji ga namota, ali onaj ko razumije ribu. To se uči i za to je potreban osjećaj. Malo je takvih, nema deset ljudi koje poznajem, a da znaju ribati. Ribanje kao zanat odumire. Na prste možete odavde do Tivta izbrojati jednoga ribara koji riba čisto na karolu – među njima je Tomo Mizdrak, moj komšija, a u zalivu još četiri-pet, koji stalno ribaju samo na udicu (karolu), kaže Fencl.